„ …

Na jednom od desetak kamenih stolova na trgu, u hladu ovećeg drveta murve, Steviša i Brane su ubijali vrijeme igrajući Trlju. Taj isti kameni sto je samo par sati ranije služio kao tezga za lokalnu pijacu. Za susjednom stolom, iza par kašeta smokava i prasaka, zaspala je stara Manda. U mjestu je zovu i manita Manda.

Jovan stiša muziku i zavrti ručicu na suvozačevim vratima. Prozor se uz škripu jedva otvori.

„Steviša, jel to baba Manda zakunjala?”

„Biće da je, vidim niko ne breštima. Il pije lozu i manita, il spava. Vako je bolja.”

„Ne zajebavaj mali! Budi babu da ide kući, satraće je sunce.
I jeste mi vidili brata?”

„Čini mi se da je bio sa Adijem na sladoledu kod Dule”, pokazao je Brane u suprotnom pravcu.

Jovan ga je htio povesti kući, ali znajući da već kasni, samo je ubacio u prvu i krenuo.

…”

„ …

Dva mlada momka su neko vrijeme stajali uz grupu, pa su se odvojili i krenuli prema litici odakle se pružao pogled na šumom obrastao kanjon Krke i manastir pored zelene rijeke. Sunce kasnog poslijepodneva razlivalo je tople nijanse po kanjonu i ponekom razvučenom oblaku.

Mlađi od njih tiho progovori:

„Ako poginemo za koji dan, oće li ovako izgledati raj?”

Obojica su dugo i zamišljeno gledali ispred sebe.

„Nikola brate, život na granici je opasan… znam da si i uzbuđen i u strahu”, reče Jovan mlađem bratu, „ali da znaš — ja se od tebe ne odvajam. Kuda ja, tud i ti. More li?”

„Dobro…” tiho odgovori Nikola. Rukom je namjestio ćaćinu crvenu kapu sa dugim crnim resama.

Obojica su preko grubih košulja nosili đilete pokrivene redovima metalnih toka. Tamne hlače oko pasa pričvrstili su pašnjačom, širokim kožnim pojasom u koji su utegli sablje i kubure. Na nogama su preko vunenih čarapa navukli kožne opanke za brzo kretanje po oštrom kamenu.

Jovan odmjeri brata ohrabrujućim pogledom, pa se dohvati džepa i izvuče zatvorenu šaku.

”Otvori.”

Nikola mu otvori šaku i ugleda dva zlatnika. Izgledali su mnogo stari; mletački šoldi ne izgledaju ovako.

…”

„ …

Kotorska pijaca je subotom bila živa i bučna. Ljudi su iz brda donosili svježi sir, meso, jaja, kožu i vunu, a ribari svježu i usoljenu ribu. Trgovci s brodova iz Barija, Venecije, Zadra, Dubrovnika, pa južno sve do romejskih luka Dirakion i Kerkira, donosili su egzotične začine, maslinovo ulje, platno, svilu, staklene posude, so i mnoštvo drugih — potrebnih i nepotrebnih — sitnica. Svud okolo širio se miris soli, pomiješan s ribom, začinima i aromatičnim uljima. Samo na trenutke bi jedan miris preovladao – kad bi ribar Špiro otvarao bačvu slanih srdela. Poneki promućurni galeb je znao ugrabiti po koju, dok je Špiro na drugu stranu služio kupce. Pored česme, usred pijace, odzvanjao je smijeh djece koja su pažljivo pratila priču šareno obučenog zabavljača s dvjema lutkama – jednoj nalik na viteza, drugoj na saracenskog gusara.

Baba Manda, koja je do braće prodavala kokoške i jaja, sebi je u bradu gunđala o finim kotorskim gospođama. „Te oću, te neću… oću, neću…”

Nikola se uvijek smijao kako ih Manda glumi, onako s dignutim nosom. Onda bi se i ona smijala s njima. Ali prema braći je uvijek bila dobra, pitala za majku i često im spakovala po vezu ljekovitih trava za razne boljke.”

„ …

„Irini si. Mir tebi, mladiću. Djevojka kaže da si joj pomogao. Pita – ko si i odakle si?”

Nikolas odahnu.

„Ja sam Nikolas. Sin Iliasa, slobodnog seljaka. Naše je selo tamo gore na brdu”, pokazao je rukom. „A ko si ti, stranče? Ne činiš mi se kao jedan od njih”

Čovjek se gorko nasmija.

„Ja sam Georgios. Romejac sam. Nekad sam bio đakon u Singidononu na velikoj rijeci Danubisu. Sve dok varvari nisu došli.” Pogledao je prema Mili koja je pažljivo gledala jednog pa drugog, ne razumijevajući riječi, ali prateći ton.

„Ovi ljudi... ovi Sloveni... našli su me kad sam bježao od Avara. Poštedjeli su me jer im je trebao neko ko razumije jezik Romeja. Već mjesecima sam s njima, dosta sam od njih naučio slovenski jezik. Ja sam im usta i uši u ovom carstvu.”

„Zašto su ovdje?” upita Nikolas, gledajući u Milu. „Naši ljudi se boje. Misle da su došli otimati i paliti.”

Georgios prevede pitanje Mili. Lice joj se smračilo. Odgovorila je brzo, mašući rukama ka sjeveru.

„Kaže da ne žele rat”, preveo je Georgios. „Bježe od istog zla od kojeg sam i ja bježao. Od Avara. Avari su strašni gospodari. Htjeli su im uzeti sve. Htjeli su njihove žene.”

…”

„ …

„Ja sam Ilias”, reče domaćin, „To su mi sinovi, Ioanes i Nikolaus… Zar će biti da časni imperator brine i o nama koji među vukovima živimo – na bilo koji drugi način osim da kupi poreze?” sarkastično doda Ilias.

„Razumijem tvoju brigu. Ja zaista dolazim iz vile dominusa Flaviusa, dolje iz doline, ali tamo sam bio samo u prolazu. Sinoć sam čuo da se spremaju doći i kupiti namet o kojem pričaš, spominjući i tvoje selo.

Ne brini, ja nisam njihov špijun. Nisu moji poslovi od zemlje, već od neba. Ali pošto sam poslan u ove krajeve imperatorskim dekretom, Flavius ima poštovanja prema tome. Možda ću vam biti od pomoći ako dođu ovih dana?”

Ilias je bio iznenađen ovakvim razvojem događaja. Ovdje se bilo kakav čovjek vidi par puta u godini, ovakav došljak nikad. Dade znak sinovima da se postaraju za konja, ostavi mač pored vrata i pozva starca u kuću.

„Moja žena, Elpis.”

Ilias predstavi ženu suncem i vremenom izboranog, ali blagog lica, odjevenu u grubu haljinu. Ona povuče dugačak šal s ramena na glavu, da pokrije uvezanu kosu i blago se nakloni gostu. Iza nje se na ognjištu krčkala čorba. Slojevi prijatnih mirisa duboko su natopili zidove kuće.

…”